http://studio-tewhid.do.am/ posjetite našu novu web stranicu
  PRAVDA UVIJEK (NE)POBJEĐUJE
 

PRAVDA UVIJEK (NE)POBJEĐUJE PDF Ispis E-mail
 

Piše: Amir Durmić

Svi smo odrastali uz razne priče i crtane filmove u kojima se na različite načine pripovijeda ili prikazuje iskonska borba između dobra i zla, između tame i svjetlosti. Dobro je uvijek personificirano u likovima ili pojavama koje zrače dobrotom, plemenitošću, visokim moralom i svim lijepim osobinama, dok zlo predstavljaju osobe koje ''krase'' epiteti potpuno suprotni od nabrojanih. 

Pored toga što u mnogim od tih pripovijedanja zlo često dugo zna dominirati, ipak na kraju dobro nekako pobijedi, pravda bude zadovoljena, a zločinci primjereno kažnjeni. Kasnije, dok smo prelazili iz djetinjstva u mladalačko doba, situacija je bila slična. Poruka većine knjiga koje smo čitali ili dječijih filmova i serija koje smo pratili bila je ista. Zlo pod svaku cijenu mora biti poraženo, a dobro uvijek mora trijumfalno pobijediti. To je bilo pravilo bez izuzetka. Bilo nam je drago zbog toga i bili smo sretni. Mislili smo da će i u našima životima i svijetu naše budućnosti biti isto. Međutim, grdno smo se prevarili. Kada smo odrasli i malo podrobnije i temeljitije počeli razmišljati o svijetu u kojem živimo, uvidjeli smo da je pravda, nažalost, često nedostižna, a da zlo ponekad u nekim svojim oblicima i koncepcijama može egzistirati jako, jako dugo. Pa čak i kada se kaže da je ruka pravde stigla nekog zločinca, kada se uporedi zločin koji je taj neko počinio sa onom ''pravednom'' kaznom koja ga je stigla, ta ruka pravde ga je u suštini samo blago pomilovala, poput majke koja miluje svoje čedo pa ga nehotično malo opahne. Tako je na ovom svijetu. Svako ko malo dublje razmisli o zločincima i žrtvama i navodnoj pravednoj kazni koja stiže zločin i zločince, uvidjet će da na ovom svijetu u suštini nema apsolutne pravde, a da je i najrigoroznija ovosvjetska kazna za istinskog zločinca, žrtvi ili njenoj porodici samo blaga satisfakcija za sve užase i boli koje je pretrpjela. Najveća dunjalučka pravda postiže se primjenom šerijata, Allahovog neprikosnovenog zakona, dok je apsolutna pravda rezervirana za onaj, bolji svijet, kada će Uzvišeni Allah i najcrnjeg zločinca kazniti kako zaslužuje.

O Srebrenici i mimo 11. jula
O Srebrenici većinom govorimo samo na godišnjicu ovog pokolja, a od jedne godišnjice do druge, o Srebrenici misle uglavnom samo oni koje je ova muka najviše pogodila. Radi se naravno o porodicama i bliskim prijateljima žrtava genocida. Srebrenica je Bošnjacima, ali i svim humanim ljudima svijeta, najbolji svježi primjer koliko pravda na ovom svijetu ni izbliza nije dostižna. Nakon mučkog ubistva više od osam hiljada golorukih muškaraca i golobradih mladića i dječaka, i četrnaest godina poslije, tek su rijetki moderatori ovog masakra procesuirani i vrlo blago kažnjeni. Najveće kazne koje su izrečene zločincima jesu kazne dugogodišnjeg zatvora u kojem će naredbodavci i poneki ubica boraviti dugi niz godina. Iako u zatvoru neće baš mnogo uživati, ipak će biti živi te se povremeno viđati sa članovima porodica. Oni mlađi i blažih kazni, jednom će vjerovatno izaći iz zatvora i u domovini biti dočekani kao heroji, a ne kao zločinci, te će uživati u mnogim povlasticama do kraja života. Čak da su svi naredbodavci i starješine koji su naredili ovaj pokolj bili po kratkom postupku pobijeni, i to pred porodicama žrtava, ni tada pravda u potpunosti ne bi bila zadovoljena. Jer ubistvo ubice ne vraća život ubijenom, niti porodici žrtve vraća dragu osobu. Za masakr u Srebrenici, koja je simbol stradanja Bošnjaka u minuloj agresiji na našu zemlju, odgovaraju većinom samo starješine (i to oni do kojih se nekako uspjelo doći), dok najveći broj vojnika koji su učestvovali u egzekucijama nevinih Srebreničana nikada niko neće ni upitati za zločin koji su počinili, jer za njih se kaže da su ''samo izvršavali data naređenja''. Bez obzira što su oni bili samo oružje sa kojim je političko-vojna vrhuška velikosrpske demagogije izvršila masakr nad Srebreničanima, to ih nikako ne oslobađa krivnje za počinjeni zločin, jer da su u sebi imali samo mrvicu samilosti i savjesti, koja je prisutna čak i kod divljih zvijeri, odbili bi tako dugo i neumorno danima pucati u goloruke ljude. Zato je Srebrenica vrlo dobar pokazatelj kako pravda na ovom svijetu nikada neće ni izbliza biti zadovoljena. Neki se tješe vjerujući da će ubice i učesnike u tom zločinu gristi savjest zbog onoga što su počinili, te kako zbog toga nikada i nigdje neće imati mira na ovom svijetu, što bi opet kod njih trebalo uzrokovati veliku duševnu patnju i bol koji neće nestati sve do smrti. Iako se ne može u potpunosti isključiti postojanje ovakvih slučajeva, ipak okolnosti i istraživanja govore da općenito najveći broj okrutnih ubica i zločinaca, bez obzira ko bili ili odakle dolazili, nemaju apsolutno nikakvih problema sa ''duhovima prošlosti'' koji bi ih navodno trebali progoniti, pa tako ni srebrenički koljači. Sigurni smo da najveći broj srebreničkih egzekutora i dan-danas živi potpuno mirno i spokojno, po noći spavaju ''kao klade'', nemaju noćne more niti piju antidepresive. Možda su neki od njih članovi raznih humanitarnih organizacija ili čak udruga za zaštitu životinja ili zaštitu prirodne sredine, te svoju djecu i sve ostale uče o tome kako je okrutno mučiti ili ubijati životinje, ili koliko je pogubno uništavati svoj okoliš. To što su u bliskoj prošlosti danima zvjerski ubijali Bošnjake u Višegradu, Foči, Prijedoru, Bijeljini, Zvorniku i Srebrenici, kao i u mnogim drugim mjestima širom BiH, uopće im ne predstavlja neki problem, jer su to činili sa čvrstim uvjerenjem da na to imaju potpuno pravo, kako bi se osvetili Turcima i poturicama. Slično kao što i cionisti ne osjećaju ni mrvicu grižnje savjesti jer već decenijama istrebljuju Palestince za koje su ubijeđeni da ne polažu nikakvo pravo na život uopće, a kamoli u Palestini koju smatraju svojom obećanom zemljom. A nepravdi je nažalost još nebrojeno mnogo na dunjaluku. Milioni ubijenih, mučenih i raseljenih Iračana i Afganistanaca svoju pravdu na ovome svijetu nažalost nikada neće dočekati.

U odmazdi vam je život, o razumom obdareni
Ubiti nevinu osobu koja ubistvo ničim nije zaslužila, po islamskom učenju smatra se jednim od najvećih grijeha. Rekao je Uzvišeni Allah, u prijevodu značenja Kur'ana: ''Reci: Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje... i ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva…'' (El-En'am, 151.) Koliki je grijeh ubiti nevinu osobu, najbolje je pojasnio Muhammed, s.a.v.s., u mnogim hadisima. Od Bera'a b. Aziba, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Da čitav dunjaluk propadne, kod Allaha je i to manje od toga da vjernik bude bespravno ubijen.'' U dodatku ovog hadisa stoji: ''Kada bi se stanovnici nebesa i Zemlje udružili i zajednički učestvovali u ubistvu jednog vjernika, Allah bi ih zbog toga sve zajedno bacio u Vatru.'' (Ibn Madže, br. 2619, a dodatak bilježi Bejheki. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani, r.h., u Sahihut-tergib, br. 2438.) Zato je po islamu za namjerno ubistvo i propisana najveća dunjalučka kazna, odnosno smrt, osim ako porodica ubijenog oprosti ubici. To je i vrhunac pravde koja se može dostići na ovom svijetu. Odmazda je bila propisana i u Tevratu, kako nam to prenosi Kur'an: ''Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti…'' (El-Ma’ide, 45.) Čak se i u današnjoj verziji Biblije nalazi gotovo identičan citat. Nažalost, ogromna većina zapadnog, ali i veliki dio islamskog svijeta danas je odbacio smrtnu kaznu kao nešto nehumano i primitivno, bez obzira o koliko monstruoznom ubici li zločincu se radilo. Čak se i Crkva žestoko protivi ponovnom uvođenju smrtne kazne: ''No, crkveni nauk se protivi smrtnoj kazni, a katekizam Katoličke crkve ne podupire smrtnu kaznu, nego nastoji da se ona ukine i u onim državama gdje još uvijek postoji (a još postoji u šezdesetak zemalja svijeta). Tako npr. francuski biskupi u katekizmu za odrasle pišu da se kršćani trebaju radovati ukidanju smrtne kazne u mnogim zemljama. Naime, dokidanjem te kazne širi se osjećaj za apsolutno poštivanje života….'' (izvor: www.glas-koncila.hr) Na koji su način kršćani opet protumačili starozavjetni imperativ ''oko za oko, zub za zub…'', koji nedvojbeno upućuje na pravednu odmazdu, nije nam poznato, ali je istina da bi se uvođenjem smrtne kazne (a ne njenim ukidanjem) širio osjećaj za apsolutno poštivanje života. Uzvišeni Allah je u Kur'anu objavio: ''U odmazdi vam je – život, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!'' (El-Bekare, 179.) Likvidacijom dokazanih ubica i zločinaca čuvaju se životi nevinih. U svakom onom društvu u kojem su problematični pojedinci svjesni da nikada ne mogu biti osuđeni na smrt, bez obzira kakav zločin učinili i koliko nevinih ljudi ubili, stvara se jako pogodno tlo za širenje nasilja i zločina kojem je gotovo nemoguće stati ukraj. Zato sve države koje su ukinule smrtnu kaznu dugoročno su sebe osudile na tihu ali sigurnu propast. Kriminal i zločin će samo rasti, a hiljade serijskih ubica i ostalih zločinaca koji izdržavaju doživotne robije, države će koštati milijarde eura koje će se naplaćivati od rada i doprinosa poštenih i primjernih građana (poreznih obveznika). Kriminal, nasilje i zlo svake vrste u svijetu se šire poput epidemije. Amerika u tome prednjači. Ako je vjerovati podacima koji su dostupni na internetu, svakih pola sata u Americi bude ubijen jedan čovjek, devet žena bude silovano, 67 ljudi pretrpi razbojništvo, a na 97 ljudi se izvrše ozbiljni napadi, dok se po stanovima izvrši 389 krađa. Skoro 24.000 ljudi godišnje u Americi bude ubijeno, a rezultat svega toga je brojka od 2,29 miliona ljudi koji borave u američkim zatvorima. Američkoj diplomatiji svakako bi bilo bolje da što prije povuku sve vojne snage iz svijeta te da ih rasporede unutar SAD-a, ne bi li kako uspjeli uvesti malo reda na svojoj lađi koja plovi po okeanu kriminala i nemorala, te tone polahko ali sigurno. Imati haos u vlastitoj kući, a red uspostavljati u tuđoj, vrhunac je licemjerstva Amerike i svih zemalja sličnih njoj.

Na Dan apsolutne pravde
Dok sa jedne strane hiljade osvjedočenih zločinaca, uz pomoć skupih advokata i organizacija za zaštitu ljudskih prava, izbjegavaju čak i ovosvjetsku relativnu pravdu, sa druge strane hiljade potpuno nevinih ljudi truhnu u najozloglašenijim svjetskim zatvorima i kazamatima. Opet u Bosni imamo vrlo svjež primjer takozvane ''alžirske grupe'' koji su u Guantanamu, spomeniku Bushove propale politike, proveli ni krivi ni dužni sedam dugih godina. Sigurni smo da još hiljade i hiljade nevinih ljudi robijaju diljem svijeta, samo zato što su se našli u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, ili što im je neko iz nekog razloga ''smjestio''. Čak i ukoliko se neki od njih i uspiju izvući iz zatvora i opet osjetiti blagodat slobode, ni oni na ovom svijetu nikada neće dočekati istinsku pravdu. Nikakve odštete, izvinjenja ili uspješno dobivene parnice protiv krivaca za bespotrebno robijanje, nikada neće namiriti niti jedan jedini dan proveden u pljesnivoj samici uz razne vrste mučenja i ponižavanja koje su im priredili inkvizitori modernog doba. Zato na ovom svijetu u milionima raznoraznih slučajeva zločina prvo umire pravda, a onda i istina. Za sve one koji su nevino pobijeni, pravda je umrla onog trenutka kada im je ni krivima ni dužnima oduzet život, a za njihove bližnje odmah nakon toga umrla je i istina, jer u velikom broju slučajeva ona im na ovom svijetu zauvijek ostaje nepoznata. Nikada nećemo saznati sve pojedinosti smrti svih nevino pobijenih Bošnjaka u minuloj agresiji na našu zemlju, niti onih nevino pobijenih u Iraku, Afganistanu, Palestini ili nekim drugim svjetskim klaonicama. Šta su bile zadnje riječi koje su izgovorili, o čemu ili kome su mislili, jesu li patili… Rasplet svih tih događaja i apsolutnu pravdu morat ćemo sačekati do Dana velikog suda, kad će Uzvišeni Allah sve objelodaniti i ništa neće ostati nepoznato, a svako će prema zasluzi biti nagrađen ili kažnjen: ''Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.'' (El-Enbija, 47
.)

 

 
  Svega je posjetilo 247636 visitatori (1039853 hits) qui!  
 
=> Vuoi anche tu una pagina web gratis? Clicca qui! <=
©2008- 2012 studio-tewhid.it.gg